Miloš Crnjanski profile picture

Miloš Crnjanski

I am here for Friends

About Me

..Crnjanski je rođen 26. oktobra 1893. godine u Čongradu, u Mađarskoj, u osiromašenoj građanskoj porodici, a odrastao je u Temišvaru, u patrijarhalno-rodoljubivoj sredini koja će mu kult Srbije i njene prošlosti usaditi u dušu kao najdražu relikviju. Najdublje i najtrajnije senzacije svojih dečijih i dečačkih godina doživljavao je u tipično nacionalnim i verskim sadržajima: crkvena škola, ikona svetoga Save, tamnjan, pravoslavno srpsko groblje sa ritualom sahrane i zadušnica, večernje priče i pesme o Srbiji, hajdučiji i nabijanju na kolac - sve se to u dečakovim emocijama pretvaralo u trajan nemir i nepresušan izvor nada, radosti, sumnji, razočaranja i podizanja.Na samom početku Prvog svetskog rata Crnjanski je doživeo odmazdu austrijskih vlasti zbog Principovih revolverskih hitaca u Sarajevu, ali umesto tamničkog odela obukli su mu uniformu austrijskog vojnika i poslali ga na galicijski front da juriša na Ruse. Veći deo vremena iz tih tragičnih ratnih dana Crnjanski provodi u samoći ratne bolnice, više uz miris jodoforma nego baruta, da bi se tek pred sam kraj rata obreo i na italijanskom frontu. U njegove uspomene neizbrisivo su se utisnuli prizori ratne pustoši. "...Front, bolnice, pa opet front, i ljubavi, svuda ljubavi, za hleb i za šećer, sve mokro, sve kiša i blato, magle umiranja" – to su bila viđenja života u kojima je sazrevao mladi Crnjanski.Trideset miliona nedužnih mrtvih ljudi našlo je mesta u antiratnim stihovima ovog nesrećnog mladog ratnika koje je on iz rata doneo u svojoj vojničkoj torbi, prvo u Zagreb, a zatim u Beograd, gde se najduže zadržao.Crnjanski otada živi kao povratnik koji se, kao nesrećni Homerov junak, posle duge odiseje vraća na svoju Itaku. Međutim, dok je Odisej znao da sačuva bodrost duha i životnu čvrstinu, Crnjanski se, sa čitavom svojom generacijom, vratio u razorenu domovinu sa umorom i rezignacijom. "U velikom haosu rata – govorio je mladi pesnik – bio sam nepokolebljiv u svojim tugama, zamišljenosti i mutnom osećanju samoće". I u svojim ratnim i poratnim stihovima, ovaj umorni povratnik iskreno je pevao o svojoj rezignaciji i izgubljenim iluzijama. Iz tog potucanja po krvavim svetskim ratištima Crnjanski se vraća mislima o nužnosti rušenja lažnog mita o „večitim“ vrednostima građanske etike. I u poeziji i u životu on živi kao sentimentalni anarhist i umoran defetist koji sa tugom posmatra relikvije svoje mladosti, sada poprskane krvlju i poljuvane u blatu. Osećao se tada pripadnikom naprednih društvenih snaga i glasno se izjašnjavao za socijalizam, ali njegovo buntarstvo iz tih godina bila je samo „krvava eksplozija“ nekog nejasnog društvenog taloga donesenog iz rata.Književno stvaranje Miloša Crnjanskog u tom periodu bilo je krupan doprinos naporu njegove generacije da se nađe nov jezik i izraz za nove teme i sadržaje. Govoreći o literarnom programu svoje pesničke generacije, on je pisao: "Kao neka sekta, posle tolikog vremena, dok je umetnost zančila razbibrigu, donosimo nemir i prevrat, u reči, u osećaju, mišljenju. Ako ga još nismo izrazili, imamo ga neosporno o sebi. Iz masa, iz zemlje, iz vremena prešao je na nas. I ne dà se ugušiti... Prekinuli smo sa tradicijom, jer se bacamo strmoglavo u budućnost... lirika postaje strasna ispovest nove vere." Potpuno novim stihom i sa puno emocijalne gorčine on je tada kazivao svoj bunt, opevao besmislenost rata, jetko negirao vidovdanske mitove i sarkastično ismevao zabludu o „zlatnom veku“ koji je obećavan čovečanstvu.Snagom svoje sugestivne pesničke reči on je mnoge vrednosti građanske ideologije pretvarao u ruševine, ali na tim ruševinama nije mogao niti umeo da vidi i započne novo. Crnjanski je i u stihu i u prozi tih poratnih godina bio snažan sve dok je u njemu živeo revolt na rat. Ali su se vremenom takva sećanja stišala, pa kad je ovaj pesnički brod trebalo jasnije da uputi i povede, Crnjanski je i dalje lutao i posrtao, približavajući se idealima srpske buržoazije preplašene blizinom proleterske revolucije.Drugi svetski rat i dugi niz poratnih godina Crnjanski je proveo u emigraciji u Londonu, odakle se vratio svojoj zemlji 1965. godine. U traganju za obalama svoga života, on je s radošću ugledao Beograd koji je u njegovoj nostalgiji blistao "kao kroz suze ljudski smeh". U Beogradu je i preminuo 30. 11. 1977. godine.----------------------------------------------------- --------------------------Crnjanski was born on October 26, 1893 in Csongrad, Hungary, to an impoverished family which moved in 1896 to Timişoara, where he grew up in a patriarchal-patriotic community with the implanted cult of Serbia and Serbian heritage in his soul as a most precious relic. One of the deepest and longest lasting sensations of his childhood were those with national and religious contents: church school, St. Sava icon, incense, the Serbian Orthodox cemetery with its burial ceremonies, evening stories and songs about Serbia, hajduks, and Ottoman Turkish oppression - all of it in a boy's emotions transferred into continual unrest, but also became an everlasting source of hope, joy, doubt, disappointment, and rebelliousness.At the beginning of World War I, Crnjanski was persecuted as part of the general anti-Serbian retribution of Austria to Princip's assassination in Sarajevo, but instead of being sent to jail, he was drafted to army and sent to Galician frontline to fight against the Russians. During most of these tragic war days, Crnjanski spent time alone in a war hospital, although just before the end of the war he was sent to the Italian front. In his memory, sights of the havoc of war were impressed unerasably. "...frontline, hospitals, then frontline again, and love, everywhere love, for bread and sugar, everything wet, everywhere rain and mud, fogs of dying" – these were the sights that surrounded young Crnjanski. After the war, he studied art history and philosophy in Vienna and graduated from the University of Belgrade. Thirty million innocent young war dead found their place in the anti-war verses of this unfortunate young soldier, ideas which he brought from the war, then to Zagreb and to Belgrade, where he stayed for the longest time. From this point on, Crnjanski lived like Homer's unfortunate hero, who returns to his poem Ithaca after his long odyssey. Odysseus, this hero found a way to preserve the vital strength of life, unlike Crnjanski who (along with his generation) returned to their destroyed homeland with the feeling of tiredness and resignation. "In the great chaos of war," spoke the young poet, "I was unfaltering in my grief, muse and opaque feeling of loneliness." Both in his wartime and post-war verses, this tired poet wrote sincerely of his resignation and lost illusions.From his ramble across bloody frontlines of Europe, Crnjanski returned to thoughts about the necessity of dispelling the false myths of the "eternal" values of civil ethics. Both in poetry and life, he lives as a sentimental anarchist and tired defeatist who remembered sorrowfully the relics of his youth, now in his eyes discarded, bloodied, and spat upon. At the time he considered himself a member of progressive social forces and argued for socialism, but his rebellion from those days was only perhaps a strong reaction to the horrors of the recent wars.The literary work of Miloš Crnjanski from that period was a significant contribution to the effort of his generation to find a new language and expression for new themes and concepts. Speaking about the literary project of the poets of his generation, he wrote that it was "like a some kind of a religious cult, after a lot of time, while art was meant to be a pastime, we are bringing unrest and upheaval, in word--feeling, thought. Even if we haven't expressed it yet, we undoubtedly have it inside of us. From the mass, from the ground, from the time, it went to us. And it is not to be strangled... We stopped with tradition, for we were jumping towards the future... lyrics are becoming a passionate expression of a new faith." With completely new verse, and a lot of emotional bitterness, he expressed his discord, in those days, he spoke about futility of war, pugently negated Kosovo battle myths and sarcastically mocked what he saw as the delusion of a "golden century" for mankind.Using the strength of the compelling poet's word, he may have done away with many civil values, but he wasn't able to see or start something new from the ruins. Both the verse and prose of Crnjanski was strong during post-war years, as long as war-fuelled revolt lived on in him. In time, however, those feelings dwindled, and, Crnjanski still wandered and staggered, gradually growing closer to the ideals of Serbian bourgeoisie, afraid of the approaching proletarian revolution. After war, Crnjanski worked as a professor and journalist. In 1928 he had been appointed the cultural attaché to the embassy of the Kingdom of Yugoslavia in Berlin, Lisbon and Rome. When World War II began, he was in Rome. From there, he went to London, where he lived as an emigré and didn't return to Belgrade until 1965. In his quest to reach the shores of his life, he was happy to see Belgrade, which glistened in his nostalgia "like a human laughter through tears". He died in Belgrade on November 30, 1977.BY WIKIPEDIA

My Interests

Books:

..POEZIJA Lirika Itake/Lyrics of Ithaca (1918) Odabrani stihovi/Chosen verses (1954) Lament nad Beogradom/Lament over Belgrade (1965) PRIPOVETKE Priče o muškom/Stories about men (1924) ROMANI Dnevnik o Čarnojeviću/The Journal of Carnojevic (1921) Seobe/Migrations (1929) Druga knjiga Seoba/Second book of Migrations (1962) Roman o Londonu/A Novel about London (1972) Kod Hiperborejaca DRAME Maska/Masks (1918) Konak/Doss-house (1958) Nikola Tesla

My Blog

Druga knjiga Seoba (kraj romana)

Tamo, kud su Isakovi i i taj Soldatenvolk otiali, kao i toliki njihovi sunarodnici, koji su na svojim leima, kao pu~, svoju kuu nosili, nema viae traga, svemu tome, sem ta dva-tri imena.Bilo je seob...
Posted by Miloa Crnjanski on Thu, 10 Jul 2008 09:36:00 PST

Sumatra

Sad smo bezbri~ni, laki i ne~ni.Pomislimo: kako su tihi, sne~nivrhovi Urala.Rastu~i li nas kakav bledi lik,ato ga izgubismo jedno ve e,znamo da, negde, neki potok,mesto njega, rumeno te e!Po jedna lju...
Posted by Miloa Crnjanski on Tue, 24 Jun 2008 12:47:00 PST

Stra~ilovo

Lutam jos, vitak, sa srebrnim lukom,rascvetane tresnje, iz zaseda mamim,ali, iza gora, zavicaj vec slutim,gde cu smeh, pod jablanovima samim,da sahranim.I ovde, proletnje veceza mene je hladno,kao da,...
Posted by Miloa Crnjanski on Tue, 24 Jun 2008 12:45:00 PST

Lament for Belgrade

My friend Yan Mayen, and my land of Srem, Paris, my dead comrades, Chinese cherry trees, Appear to me as visions, while I lie here silent, watching, dyi...
Posted by Miloa Crnjanski on Tue, 24 Jun 2008 12:43:00 PST

Lament nad Beogradom

JAN MAJEN i moj Srem,Paris, moji mrtvi drugovi, tresnje u Kini,prividjaju mi se jos, dok ovde cutim, bdim i mremi lezim, hladan, kao na pepelu klada.Samo, to vise i nismo mi, zivot, a ni zvezde,nego s...
Posted by Miloa Crnjanski on Fri, 20 Jun 2008 04:17:00 PST