dino dvornik

DINO DVORNIK (20.08.1964-07.09.2008) - Dino je već od samih početaka imao svoju viziju glazbe, ali je tada bio neshvaćen od diskografskih kuća. Bio je vrlo ustrajan i tokom sljedećih pet godina bavi se instrumentalnom glazbom, skladanjem i jedno vrijeme boravi u Londonu. Svoja prva djela Dino je snimao kod Nenada Vilovića, koji mu je ustupio svoj glazbeni studijo. U to vrijeme sa njim su u studiju radili Zlatan Stipišić - Gibonni, Goran Karan i Dragan Lukić. Kao debitant, nastupa na "Zagreb Festu '88", sa skladbom "Tebi pripadam" i dobiva nagradu stručnog žirija za najbolju kompoziciju[3]. Na sceni se suprotno tradiciji, pojavio sa pratećim sastavom i ponudio modernu produkciju i funky zvuk, koji je tada bio mnogo prihvatljiviji nego početkom '80-ih. Sve ovo mu je otvorilo vrata diskografije i Dino počinje raditi na materijalu za svoj prvi studijski album. Tadašnji Jugoton (danas Croatia Records), objavljuje njegov prvi studijski album Dino Dvornik, na kojemu je Dino radio glazbu, aranžmane, produkciju, svirao klavijature i udaraljke, dok je tekstove napisao Goran Kralj, koji je svojevremeno svirao bubnjeve u splitskom sastavu Hangar. Na albumu se nalazi nekoliko veliki uspješnica, od kojih je skladba "Zašto praviš slona od mene", za koju je tekst napisao Zlatan Stipišić - Gibonni, doživjela veliki uspjeh. Tu su još također i hitovi "Ljubav se zove imenom tvojim" i "Ti si mi u mislima". Album je postao vrlo popularan kod publike i prodaja mu je narasla do 750.000 prodanih primjeraka. Dino je modernu domaću glazbu uveo u diskoteke, gdje je vlada strana glazba, a prije njega to je uspjelo samo Oliveru Mandiću, kojeg je Dino neizmjerno cijenio kao glazbenika. Ovakvim raspletom događaja, ostvarila mu se želja iz mladosti i uspijeva popularizirati funky glazbu na prostoru bivše Jugoslavije, što je započeo sa svojim bratom Deanom i Kineskim zidom. 1990. godine izdaje svoj drugi studijski album Kreativni nered, koji je radio pod velikim pritiskom, jer je trebao opravdati prvi album na kojemu su sve skladbe bili hitovi. Materijal se snimao u studiju "Vatroslav Lisinski". Tekstove za skladbe potpisuju Zlatan Stipišić - Gibonni, Rambo Amadeus i novinar Ozren Kanceljak, a u studiju gostuju Neno Belan i Dragan Lukić. Album donosi nekoliko uspješnica, a najpoznatiju među njima "Jače manijače", osmislio je Rambo Amadeus, kojemu je Dino gostovao na njegovom albumu iz 1989.g. Hoćemo Gusle!. Ista skladba, snimljena je na maksi singlu i podijeljen je po diskotekama širom bivše Jugoslavije, gdje je bila odlično prihvaćena. Nakon objavljivanja albuma, krenuo je na promotivnu turneju sa članovima sastava Jet Set iz Zadara, a prvi koncert bio je u Domu sportova u Zagrebu. Dan prije koncerta, rodila mu se kćer Ella (23. prosinca 1990.)[4], što je dodatno osnažilo njegove emocije tako da je na sceni bio pun emocija i sreće[3]. Pri samome kraju, turneja se prekida radi političke situacije u zemlji i početkom raspadanja tadašnje Države Jugoslavije. Domovinski rat i raspad Jugoslavije, utjecali su na daljnji rad njegove glazbene karijere. 1993. izdavačka kuća Croatia Records, objavljuje njegov sljedeći album Priroda i društvo. Materijal je rađen pod utjecajem tehno glazbe, koja se tek pojavljivala u Hrvatskoj. Dino se na ovome albumu prvi puta bavi ozbiljnim životnim temama, što je opisano u skladbama "Split Junkie, "Extasy" i "The Return of a Man With a Rubber Brain". Dino je zbog rata, pritiska i ostalih problema pao u depresiju, što je rezultiralo teškom ovisnošću o drogama. Neko vrijeme ne radi ništa i vrlo brzo biva zaboravljen od medija i glazbenoga svijeta. Ipak 1995. godine vraća se u sami vrh hrvatske glazbene scene, objavivši maksi singl Afrika, na kojemu se uz naslovnu skladbu nalazi i skladba "Žigolo". "Afrika" postaje uspješnicom 1, potiskuje svu domaću glazbu te nameće novi ritam i produkciju. Za tu skladbu 1996. godine, dobiva prestižnu hrvatsku diskografsku nagradu Porin, u kategoriji hit godine, produkcija i aranžman. Konkurencija za hit godine bila je i skladba "Ništa kontra Splita", od Nenada Vilovića, koju je Dino izveo na Splitskom festivalu i osvojio prvo mjesto. Ova skladba postaje neslužbenom himnom grada Splita, a u Hrvatskoj je prihvaćena i kod šire publike. 1995. godine objavljuje i uživo album koji se zove Live In Muenchen, a snimljen je na koncertu u Münchenu. Sastav koji ga je pratio bili su članovi tehno sastava Songkillers. Live In Muenchen proglašen je jednim od najboljih uživo albuma koji su izdani u hrvatskoj diskografiji[5]. 1997. godine izlazi njegov novi album Enfant terrible, koji govori o njegovom životu. Materijal na albumu uz poznate plesne zvukove, donosi i neke novosti za koje se Dino opredijelio u skladbama "Male noćne orgulje na plin (a capella)" i "La Baraka Blues Mravac, Gonzo...". Kao gosti na albumu sudjeluju Davor Gobac, Marijan Ban, Stjepan "Đimi" Stanić, Songkillersi i drugi. Skladba "Điha, điha", postaje veliki hit i obilježava ovaj materijal. Za ovaj album, u kategoriji produkcije, 1997. godine, Dino Dvornik također dobiva prestižnu hrvatsku diskografsku nagradu, Porin[5] 1998. godine Croatia Records objavljuje kompilacijski album Vidi ove pisme. Na materijalu se nalaze sve Dinine uspješnice, bio je najprodavaniji album godine i dobio je prestižnu diskografsku nagradu Porin za najbolju kompilaciju godine. Nakon toga 1999., dolazi album Big Mamma (album), koji nije bio dobro prihvaćen kod glazbenih kritičara i ne bilježi neku bolju prodaju. 2000. godine nagrađen je od diskografske kuće Croatia Records sa nagradom "Zlatna ptica", za prodaju više od 60 000 primjeraka. 2002. godine izlazi njegov novi album Svicky, sniman je u Zagrebu u studiju Davorina Iliča koji je i ranije surađivao sa Dinom Dvornikom i nastao je za osam mjeseci. Sve skladbe potpisuje Dino Dvornik, a na materijalu gostuju još i Igor Geržina (saksofon), Mladen Baučić (saksofon), Vanda Vinter (vokal). Nakon tog albuma Dino se okreće klupskoj glazbi i počeo je vježbati miksanje na gramofonima, kako bi se profilirao u DJ-a. 2008. godine Dino Dvornik planirao je objavljivanje svoga novog studijskog albuma pod imenom Pandorina kutija, za izdavačku kuću Dancing Bear. Planirano je da album izađe u listopadu ili studenome i Dino je od njega mnogo očekivao, međutim iznenadna smrt, spriječila je da doživi njegovo objavljivanje.1996. - "Porin", za skladbu "Afrika". 1997. - "Porin" za studijski album Enfant terrible 1998. - "Porin" za kompilacijski album Vidi ove pisme... 2000. - "Zlatna ptica", nagrada diskografske kuće Croatia Records za prodaju više od 60 000 primjeraka. 2009 - "Porin" za životno djelo, za najbolji pop album , za album godine "Pandorina kutija",za najbolji glabeni spot i najbolji dizajn omota.